Prema dostupnim podacima, do uspostave austrougarske vlasti u BiH u Bihaću djelovala je pravoslavna crkva u naselju Jezero, zajedno sa školom. U vrijeme bosansko – hercegovačkog ustanka koji je trajao od 1875. do 1878. godine škola je bila zatvorena, a u crkvi se liturgija održavala povremeno. Nakon uspostave nove vlasti, u martu 1879. godine, bihaćki pravoslavci predvođeni tadašnjim sveštenikom Vasilijem Kovačevićem zatražili su premještanje crkve iz naselja Jezero u grad. To im je odobreno, ali je crkva ubrzo porušena zbog izvođenja neophodnih radova na preuređenju bihaćkog gradskog jezgra. Nakon rušenja stare crkve, Crkvena opština Bihać je dobila odobrenje i zemljište za izgradnju nove pravoslavne crkve. Finansijska sredstva za izgradnju crkve osigurana su posredstvom Zemaljske vlade u Sarajevu i dobrovoljnih priloga pravoslavnih vjernika.
Na pravoslavni blagdan Svete Trojice 1894. godine, osvećen je kamen temeljac za izgradnju crkve. Nakon izgradnje crkvu silaska sv. Duha na apostole je 28. jula 1898. godine blagoslovio tadašnji dabrobonski mitropolit Nikolaj Mandić. Zauzimala je prostor od oko 700 m2, uključujući i prostrano crkveno dvorište s ogradom. Nalazila se u neposrednoj blizini nekadašnje zgrade bihaćke Medrese, crkve sve. Ante Padovanskog, na mjestu dijela današnje upravne zgrade grada Bihaća. Crkva je bila građena od kamena bihacita. Enterijer crkve bio je bogato ukrašen i oslikan freskama. Bio je to historiocistički objekat sa obilježjima neobaroka i neoklasicizma, sa naglašenim oltarskim prostorom, zvonicima i kupolama.
O stanju pravoslavnih vjernika u Bihaću i okolici početkom 20. stoljeća više saznajemo iz Šematizma Srpsko – pravoslavne Eparhije Banjolučke i Bihaćke za godinu 1923. (prema stanju 31. decembar 1923. godine) izdanog 1925. godine. Prema tim podacima Bihaćka parohija je bila sastavljena od varoši Bihać i devetnaest sela. Ukupno Bihaćka parohija brojala je 483 pravoslavne kuće i 3424 pravoslavna vjernika.
Od sakralnih objekata Bihaćka parohija je krajem 1923. godine imala: Parohijsku crkvu u Bihaću, hram Sošestvija (silaska) sv. Duha i Filijalnu crkvu u Grmuši. Tadašnji bihaćki paroh je bio Stevan Kovačević.
Uspostavom ustaške vlasti u Bihaću 1941. godine, a po usmenoj naredbi Ljubomira Kvaternika, velikog župana Velike župe Krbava i Psat, pravoslavna crkva u Bihaću je minirana i u potpunosti uništena, a dio građevinskog materijala je prema kazivanju upotrijebljen za nadogradnju zvonika crkve sv. Ante Padovanskog 1941. godine. Zemljište na kojem se nalazila crkva bihaćke općinske vlasti su oduzele 1959. godine. Na tom mjestu se danas nalazi dio zgrade gradske uprave. Nakon toga pravoslavni vjernici u Bihaću dugo nisu imali svoju crkvu i stalnog sveštenika. To će se djelomično promijeniti dolaskom prote Gojka Kovačevića za bihaćkog paroha. Kako nova pravoslavna crkva još nije bila sagrađena bogoslužje je obavljano u kapelici koja je bila smještena u parohijskoj kući. Ova kuća je bila dodijeljena od strane bihaćke općinske vlasti u zamjenu za crkvenu nekretninu, a bihaćki paroh, kako bi se mogao izdržavati, radio je kao bankarski službenik. Evidencija koju je vodio o umrlim, vjenčanim i krštenim pravoslavcima Bihaća bila je izgubljena, tako da najstarije sačuvane parohijske knjige datiraju tek od 1975. godine. Nova pravoslavna crkva Svete Trojice u Bihaću se počela graditi 1987. godine u naselju Jezero. Ratna događanja 1992. -1995. godine zaustavila su izgradnju crkve, koja je nastavljena 2012. godine, te nakon nekoliko godina završena. Crkva je osveštena 9. septembra 2018. godine u prisustvu tadašnjeg parijarha Irineja.
Izvor: Stopama prošlosti Bišća – Franjo Jurić