Zbirka se sastoji od 30 grafika nastalih u periodu 60-tih godina XX. stoljeća (od 1960. do 1968. godine). Dio grafika poklonio je autor, a dio je od autora otkupljen za tek formiranu zbirku Muzeja AVNOJ-a i Pounja. Grafike iz ciklusa „Nišani“ pripadaju ranoj fazi stvaralačkog rada ovog akademskog grafičara, a nastale su za vrijeme studijskog boravka u Ljubljani. Snažan utjecaj na formiranje ove zbirke ima autorovo djetinjstvo, u Bihaću, u kući koja se nalazila pored mezarja. Nišani, stalni izvor inspiracije, pretočeni u grafičko-likovni izraz osvjetljavaju „osobenost svoga svijeta, simbol života i smrti“.

Dževad Hozo (1938.) jedan je od najrespektabilnijih bosanskohercegovačkih grafičara. Likovnu naobrazbu započeo je 1957. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu pri Odsjeku za istoriju umetnosti. Hozo naredne godine (1958.) prekida studij i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani.

Nakon završetka studija izlaže na samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Celje 1965., Ljubljana 1966., Bremen 1967., Stolac 1972., Tokio 1966., Aleksandrija 1967., Krakov 1971., Tokio 1973. i druge).

Nosilac je 18 nacionalnih i međunarodnih nagrada (Zagreb 1966., Beč 1967., Ljubljana 1967., Fredrikstad 1970., Frehen 1973., i druge).

Od 1979. godine Dževad Hozo predaje kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Katedri za grafiku. Godine 1981. postaje član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Zbirka umjetničkih djela akademskog grafičara Dževada Hoze smještena je u JU Muzej Unsko-sanskog kantona u ulici 5. Korpusa broj 2 u Bihaću, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Povijesni podaci

Današnji Muzej Unsko-sanskog kantona u Bihaću predstavlja nastavak plodne muzeološke djelatnosti u kontinuiranom trajanju od preko pola stoljeća.

Osnovan je 30. 3. 1953. godine, rješenjem općine Bihać br. 3692/53 kao Gradski muzej. Proširivanjem djelovanja Gradskog muzeja na širi zavičaj, mijenja se naziv ustanove najprije u Zavičajni muzej Bihać, a daljim razvijanjem rada na širokoj teritoriji Pounja, naziv se po drugi put mijenja rješenjem općine Bihać br. 18/46/1-1961., od 23. 12. 1961. godine u Muzej Pounja u Bihaću.

U istom periodu, čak i u istim prostorijama djeluje i drugi muzej u Bihaću – Spomen muzej I. zasjedanja AVNOJ-a. Oba muzeja tijekom godina imaju pojedine zajedničke službe. Kustosi Muzeja Pounja često obavljaju poslove i za Spomen muzej I. zasjedanja AVNOJ-a i obratno. Zbog toga kolektivi oba muzeja na sjednici održanoj 13. 4. 1964. godine odlučuju da se dva muzeja spoje u jednu zajedničku ustanovu pod nazivom Muzej AVNOJ-a i Pounja.

Međutim, tijekom vremena, naročito razvijanjem djelovanja Muzeja Pounja dolazi do razdvajanja dvaju muzeja. Skupština općine Bihać, uz suglasnost i preuzimanje prava suosnivača od strane ostalih skupština općina Pounja i Posanja (Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Cazina, Drvara, Sanskog Mosta i Velike Kladuše), rješenjem br. 02-631-10/71, od 9. 4. 1971. godine, osniva Regionalni muzej Pounja u Bihaću, koji preuzima kadrove, zbirke i osnovna sredstva ranijeg Muzeja Pounja. Nakon ovih promjena, unutar Regionalnog muzeja formiraju se sljedeća područna odjeljenja:

-          Spomen muzej Jovana Bijelića u Bosanskom Petrovcu;

-         Stalna izložba „Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a i Sanski Most i okolina u Narodnooslobodilačkom ratu“ u Sanskom Mostu.

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini (1992.–1995.), Općinsko vijeće općine Bihać je odlukom br. 01-023-11/96, od 25. 11. 1996. godine preuzelo osnivačka prava i pripojilo Muzej I. zasjedanja AVNOJ-a Regionalnom muzeju Pounja u Bihaću.

Odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona o proglašenju institucija kulture od kantonalnog značaja br. 01-1-108/97, od 29. 12. 1997. godine, Regionalni muzej Pounja u Bihaću proglašen je institucijom od kantonalnog značaja.

Nakon što je općinsko vijeće općine Bihać odlukom br. 0/01-023-29 od 31. 3. 1998. godine prenijelo osnivačka prava i obaveze prema Regionalnom muzeju Pounja iz Bihaća na Skupštinu Unsko-sanskog kantona, odlukom br. 01-1-49/98 od 12. 6. 1998. godine, Skupština Unsko-sanskog kantona je preuzela prava i obaveze osnivača prema JU Regionalni muzej Pounja Bihać, koji je prema istoj odluci nastavio raditi kao JU Muzej Unsko-sanskog kantona.

Dževad Hozo je rođen 10. 5. 1938. godine u Užicu. Nakon završetka bihaćke gimnazije upisuje se na Odsjek za istoriju umetnosti pri beogradskom Filozofskom fakultetu. Već na samom početku studija, Hozo shvata da ga privlači opipljiva, materijalna strana umjetnosti, što će potvrditi i odluka o prekidanju studija povijesti umjetnosti. Godine 1958., Hozo upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani, na kojoj rade priznati profesori grafike (Božidar Jakc i Rik Debenjak).

Nakon završenog studija i studijskih boravaka u Francuskoj, Poljskoj i usavršavanja u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Maroku i Švicarskoj, Hozo postaje „stvaralac sa sopstvenim poimanjem svijeta i suštine grafičke umjetnosti“.

2. Opis dobra

U prvim grafikama, Hozo traži sopstveni likovni jezik istražujući različite grafičke tehnike. Za bosanskohercegovačku umjetnost značajan je i dragocjen jer se odmah izborio za autohtonu umjetnost.

Višeslojnu stvaralačku inspiraciju i preokupaciju Hozo pronalazi u prošlosti – u materijalnoj baštini i u tekstovima bosanskohercegovačkih pisaca koji o tom vremenu pripovijedaju (Mak Dizdar, Ivo Andrić). Tako je na svom likovnom putu, Hozo od samog početka bio i ostao vezan za temu nišana i stećaka. Na monumentima je najprije razbio tradicionalnu rektangularnu formu grafike, očistio sve što nije bilo monument, ali zadržavši vrlo aktivno djelovanje bjeline. Potom, ostao je posao transformacije monumenta do simbola višestrukog značenja („Sam“ i „Bosanski monument I“ iz 1965.).  

Nova i drugačija likovna izražajnost je karakteristična za ovog umjetnika. Pretopljena je suvremenim grafičkim tehnikama, koje uz snažnu liniju i boju dinamično pulsiraju grafičkim listom.

Formiranje narednog ciklusa grafika obilježit će susret sa Makom Dizdarom i boravak u koloniji Počitelj, odakle Hozo obilazi nekropole stećaka oko Mostara, Stoca i Počitelja.

Od 1972. godine, Hozo unosi novine u grafički postupak – fototranspoziciju, mreže – koje su prepoznatljive u novom ciklusu posvećenom poeziji Maka Dizdara i stećcima, „shvativši ih kao usnule i pritajene svjetove, znakove i simbole čiju poruku treba prenijeti savremenim grafičkim jezikom i formom“. 

Prva književna komuna u Mostaru, 1973. godine izdaje knjigu Maka Dizdara „Kameni spavač“ koju je likovno oblikovao Dževad Hozo.

U naredne dvije godine ovaj grafičar priprema rukopis o manualnim grafičkim tehnikama, njihovoj karakterističnoj terminologiji i historiji koji je objavljen 1975. godine pod nazivom Umjetnost multioriginala.

Dževad Hozo priredio je oko 40 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim likovnim manifestacijama i višestruko je nagrađivan. Prvu nagradu dobio je u Ljubljani 1964. godine za plakat.

Hozino djelo, obimno i reprezentativno, bilo je od početka inspirisano bogatstvom i ljepotom bosanske prošlosti, njegovo novo kretanje donosi veću snagu simbolu i mogućnosti alegorijskog pričanja.  

Na pojedinim listovima iz ciklusa „Nišani“ forma gubi svoju specifičnu težinu i materijalizaciju. Osamostaljuje se taj takozvani „apstraktni“ oblik otkrivajući pritom njegovu samostalnu egzistenciju i autonomnu strukturu.  

Dajući pregled grafičkih ostvarenja mladoga umjetnika, Aleksandar Bassino zaključuje da je Dževad Hozo tipični predstavnik „ljubljanske škole“ i nastavlja: „... Uz neposredne sadržajne pobude Hozinih listova moramo priznati da nam istorija jednog od oblika bosanskog grobišta, tj. muslimanskog, koji karakterišu kameniti obojeni spomenici, tzv. nišani – nije tako blizu kao što bi mogla biti. Prije svega, a s tim u vezi, treba upozoriti na jedan momenat, koji Hozo u svom djelu potencira i koji ga vodi na dalje istraživanje, posavremenju davnih poruka starih četiri stoljeća. Muslimansko grobište je, za razliku od kršćanskog, uvijek dio slike nekoga kraja; nije mjesto neke žalosti koju bi označavala bjelina ili crnina mramornih ploča i spomenika. Nišani su nekada bili obojeni, iako su im tragovi tih boja već izbrisani; svojim antropomorfnim oblicima i oblicima koji su im slični, realnim predmetima predstavljali su nosioce novog življenja. Umjetnikova zadaća je da njihove poruke razriješi, odnosno istinu nekog vremena prenese u savremenost.“