Jevreji su došli u Bihać polovinom 19. stoljeća u posljednjim decenijama osmanlijske vladavine, a nešto prije austrougarske okupacije i Berlinskog kongresa 1878. godine. Najprije su dolazili muškarci, a kad bi se oni snašli, dovodili su žene, djecu i rođake. U Bihać su došli iz Sarajeva, Travnika i Banje Luke. Isprva ih je bilo desetak, a kasnije se taj broj povećavao, tako da su 1879. u Bihaću živjela 72 Jevreja, a 1910. njih 165. Danas nema nijednog.

Kako je s vremenom broj Jevreja u Bihaću rastao, osnovali su Jevrejsku općinu, a molitve su isprva održavali u privatnim kućama sve dok, na inicijativu rabina Avrama Atijasa, 1906. godine nisu izgradili novi hram, koji se nalazio u nekadašnjoj ulici Gajevo šetalište, danas poznatijoj kao Bedem. Bio je to markantni objekat u strogom centru grada, izgrađen eklektičnim kombinovanjem arhitektonskih elemenata u stilu klasicizma s naglašenim baroknim elementima. Inicijator za gradnju hrama bio je rabin Avram Juda Atijas, a investitor Jevrejska općina Bihać.

“I u Bihaću se nekad slavio Pesah. Jevrejski hram, sinagoga, u našem gradu izgrađen je 1906. godine u nekadašnjem Gajevom šetalištu. Tako se ta ulica zvala između dva svjetska rata, a sada je to Bedem. Zapadnom ivicom te ulice dominirao je drvored divljeg kestena. Bio je to ukras ovog dijela grada ispod kojeg je omladina voljela šetati, a djeca se igrati. Nakon Drugog svjetskog rata kesteni su posječeni zbog proširenja ulice. Hram je imao veliku zbirku paroheta (zavjesa od skupocjene, bogato izvezene tkanine na aronu hakodešu, kojom se ukrašava ormar u kojem se čuvaju jevrejske svete knjige – op. a.). Knjižnica i ostali vrijedni predmeti opljačkani su poslije 24. juna 1941, kada su svi bihaćki Jevreji protjerani iz svog grada. U jesen 1942. okupatori su hram pretvorili u magacin za municiju, a tokom rata razrušen je, tako da od njega nije ostao nijedan kamen na mjestu gdje je stajao”, kaže Halid Alijagić, novinar lista Krajina iz Bihaća.

Jevreji u Bosni nikad nisu živjeli u getu niti su bili dio neke zatvorene grupe koja je bila izolovana od ostatka društva, već su ravnopravno živjeli s ostalim građanima. Dakle, oni su ostvarili sva svoja vjerska i kulturna prava i ostavili svoje historijsko naslijeđe. Nažalost, tokom Drugog svjetskog rata kroz genocid i holokaust izbrisani su kao narod s ovog područja, a manji broj njih koji se uspio spasiti i vratiti u Bihać nakon rata odselio je negdje drugdje. Ostaci kulturne baštine Jevreja u cijeloj Bosni i Hercegovini, a posebno u Bihaću, vrlo su značajni jer svjedoče o jednom bosanskom duhu koji i danas živi među građanima ove zemlje i svjedoči njenu opredijeljenost ka multikulturalnosti i suživotu različitih naroda, konfesija i uvjerenja. U tom smislu vrlo značajno kulturno-historijsko naslijeđe grada Bihaća predstavlja i staro Jevrejsko groblje, koje je u dobroj mjeri sačuvano i proglašeno nacionalnim spomenikom.

“Jevrejsko groblje u Bihaću nalazi se u procjepu brda Islamovac. Prema istraživanjima prof. Avrama Pinje, najstariji spomenik na tom groblju datira iz 1860. godine. Tu su sahranjivani Jevreji iz Bihaća i Bosanskog Petrovca. U središnjem dijelu sahranjivane su sefardske porodice Abinun, Alhalel, Altarac, Atijas, Baruh, Izrael, Kavezon, Levi, Maestro, Papo i Pinto, a u južnom aškenaske Rehnicer, Fridman i Silbertštajn. Prvi spomenici izrađivani su od grubo klesanog domaćeg kamena bihacita , položeni su iznad cijele dužine groba s natpisom na čelu ispisanim hebrejskim slovima. Posljednji Jevrej koji je sahranjen u tom groblju jest Bišćanin Benjamin Binjo Alhalej, koji se vratio iz zarobljeništva 1945, a nedugo nakon toga razbolio se i umro”, kaže Alijagić

JEVREJSKI HRAM –SINAGOGA

Riječ je o narodu čiji civilizacijski korijeni sežu u daleku prošlost od oko 2000 godina p.n.e. Sačinjavali su ga različita hebrejska plemena koja su živjela na prostorima od Mezopotamije do Egipta. Najveće Jevrejske dijaspore su nastale za vrijeme Rimske vladavine. Tačnije, nakon rimskog osvajanja Jeruzalema od strane vojskovođe Titusa 70-tih godina, on je stvorio njihove naseobine u Palestini, Babilonu, Africi (sjevernoj), Arabiji, Italiji, Bizantu. 

Posebno treba istaći da je on sistematično raselio 20 000 Jevreja u oblast Rajne i gornjeg Dunava gdje su gradili utvrđenja koju Jevreji zovi Aškenaz. 

Po njoj će kasnije Jevreji raseljeni na području srednje i istočne Evrope i SAD, nositi ime Aškenazi, dok će oni naseljeni u Španiji koja se na hebrejskom jeziku zove Sfarad, zvati Sefardi. Sefardi i Aškenozi se doseljavaju u Bihać negdje oko 1845.godine, upravo nakon bereta sultana. Kad se naselilo desetak porodica osnovale su Jevrejsku općinu (keila). Slijedom politike Beča u Bihaću su  poduzete aktivnosti od strane Jevrejske općine i Zemaljske Vlade da se podigne sinagoga-jevrejski hram. 

Sinagoga je izgrađena 1906.godine i bila je locirana na Gajevom šetalištu „BEDEM“. 

Dimenzije sinagoge su bile: dužina u smjeru zapad- istok – stepenište 2 metra; trijem 2 metra; hram sa apsidom 15,20 metara; dužina ukupno 19,20; širina 10 metara, a visina oko 15 metara. Bila je to u ovom dijelu grada markantna zgrada. Pretpostavka je da je sinagogu u Bihaću, projektovao Karlo Pariko, bečki arhitekt českog porijekla. Sinagoga je odisala uticajem secesije, ali su njeni primarni motivi odražavali Jevrejsku historiju i vjerske simbole u tradiciji romantičnog histricizma. Inicijator za izgradnju sinagoge bio je rabiner Avram Juda Atijas, a investitor Jevrejska općina Bihać. 

Sinagoge je izgrađena u neobaroknom stilu sa kupolom nad centralnim prostorom. Imala je trobrodnu osnovu sa svodovima i dvoetažnom galerijom. Oltarski dio bio je polukružan, a strop obojen plavom bojom sa zvjezdicama. U pročelju sa zapadne strane nalazio se je trijem sa četiri dorska stupa koji su nosili timpan i krovnu konstrukciju.

 Na sredini trijema bila su ulazna vrata u predvorje hrama. Predvorje (priprata-narteks) bilo je odvojeno lakom pregradom (drvo, staklo) od glavnog dijela hrama gdje se obavljala molitva. Iz predvorja vodile su lijevo i desno stepenice sa ogradom od kovanog gvožđa na galerije (las nogitas). Prostorije ispod stepeništa, zatvorene drvenom pregradom, korištene su kao ostava. U predvorju su postavljani stolovi sa kandilima koja su vjernici palili za pokoj svojih umrlih članova porodice. Kroz dvokrilna (leptir) vrata, uglavljena u pregradu u  istom nivou ulazilo se u glavni dio hrama. 

Hram je funkcionalno napravljen, akustičan, sa dovoljno dnevne svijetlosti. Imao je zbirku ukrasnih zavjesa umjetnički vezenih zlatom, odežda za rabinera, nekoliko starih vrijednih tora(sefarim), svijećnjaka, ukrasa za toru od koji su neki bili ručno izgrađeni od srebra. 

To je sve razvučeno, oskrnavljeno od ustaša, a naročito poslije 24. Juna 1941.godine kada su svi Jevreji i Srbi bili protjerani iz Bihaća. U jesen 1942.godine ustaše su Hram koristili kao magacin municije te je u toku njihove vlasti i razoren. 

Tekst i slike obradio: Igor Pečenkovic dipl.ecc.hot. 

Izvori: JU „Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać“ popisni registar,“Stari gradovi Unsko-sanskog kantona“ Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać i Muzej Unsko-sanskog kantona,februar 2009, internet, http://old.kons.gov.ba/