U urbanoj strukturi Bihaća tijekom osmanlijske vlasti značajno mjesto zauzimale su i medrese. Nastanak prve bihaćke medrese smješta se u kraj 19. stoljeća (kao godine osnivanja navode se 1833., 1841., 1851., 1863., 1866., 1867., i 1892. godina), a prema nekima i 1924. godina. Prvu medresu u Bihaću sagradio je Mehmed-beg Bišćević, bihaćki kapetan i muselim, koji se na toj dužnosti nalazio od 1824. do 1851. godine. Ova činjenica ukazuje da je prva medresa  u Bihaću sigurno bila sagrađena do 1851. godine. Medresa je podignuta na Otoci, koja je u to vrijeme bila najvažnije trgovačko središte Bihaća sa velikim brojem prodavnica. Zbog te funkcije ovaj dio grada  se nazivao čaršijom. Po svom utemeljitelju medresa je nazvana Pašina medresa. Zgrada  medrese je bila prizemnica koja se sastojala od 13 soba za softe (učenike medrese), dershanom (razredom), dvije abdesthane, avlijom i baščom. 

Mehmed-pašina medresa bila je prva medresa i prva srednja škola u bosanskoj Krajini. U školi se pored orijentalnih jezika (arapskog, turskog i perzijskog) izučavale su se i teološko – pravne nauke, filozofija, matematika, historija, geografija, fizika i prirodne nauke. Nastava se održavala na turskom jezik, osim vjeronauke koja se održavala na maternjem jeziku. Svi učenici medrese su se morali pridržavati islamskih vjerskih načela i prema njima postupati. Muderisi medrese bile su bihaćke muftije. Osobe koje su uspješno završavale medresu osim dužnosti imama obnašali su i dužnosti vrhovnog šerijatskog sudca, muderisa i reisul-uleme. 

Nastava u medresi se održavala u  dvije smjene. Nastavni proces je bio podijeljen na tri stepena  (grupe). Svaka od njih je obuhvatala određeni broj predmeta koji su se nazivali prema nazivu udžbenika koji se za taj predmet upotrebljivao. Iz jednog stepena (grupe) u drugi se nije moglo preći dok se nije postigao potrebni uspjeh u prethodnom stepenu (grupi).

Druga medresa u Bihaću, smještena preko puta Fethije džamije (na mjestu današnjeg kina), izgrađena je 1866. godine uz pomoć bihaćkih muslimana, a na inicijativu bihaćkog kajmakama Reufbega. Odluku o izgradnji medrese donijela je Vilajetska skupština u Sarajevu. Nastavni proces se u odvijao prema ustaljenom sistemu obrazovanja u osmanlijsko doba. Medresa je bila internatskog tipa. U ovom sistemu je imala 10 soba za stanovanje i jednu dershanu. Medresa je djelovala do9 1878. godine. 

Inicijativa za izgradnju treće medrese u Bihaću krenula je 1889. godine, kada je muslimansko stanovništvo Bihaća preko Građevinskog odbora zamolilo  Zemaljsku vladu u Sarajevu da im dopuste srušiti i tadašnju džamiju  Ićhisar, a na njenom mjestu izgraditi novu medresu i mesdžid. Ovu inicijativu je podržao i Mehmed – beg Alajbegović, bihaćki gradonačelnik. Zemaljska vlada je odobrila gradnju medrese i za njenu izgradnju izdvojila 5000 forinti. U izgradnji medrese sudjelovali su i građani Bihaća, koji su po odluci  Gradskog odbora izdvajali 16 % od godišnjeg poreza u vremenu od dvije godine. Radovi na izgradnji medrese završeni su 1892. godine . Medresa je izgrađena u veoma raskošnom postmaurskom stilu. Bila je kopija Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Odlikovala se bogatom i orginalnom dekoracijom svojstvenoj istočnjačkoj arhitekturi. Medresa je podignuta u samom centru grada, zauzimala je prostor oko 700 m2 i imala je 22 prostorije. Zgrada medrese bila je na sprat, dimenzija 28,74 x 26,24 m. Posebnu pozornost plijenila je njena fasada koju su činili crveno – žuti prugasti pojasevi.  Naime, maursku umjetnost odlikuje živa višebojnost u raskošno plastična  dekoracija koje prekrivala sve površine zidova. Uz objekt bihaćkog Konaka medresa je bila najveća građevina u gradu. 

Učenici iz Mehmed – pašine medrese su prešli u novu medresu i nastavili školovanje. Nastavni proces se odvijao na isti način kao i u prethodnim medresama sve do 1895. godine, kada je izvršena reforma u većini ovih škola. Uvode se novi predmeti kao što su u prvom razredu: sarf (početni osnovi arapske gramatike), durijekta (elementi dogmatike i vjeronauke), kiraet (pravilno učenje Kur˙ana); u drugom razredu : nahv (arapska nauka o riječima i rečenici), halebija (obredoslovlje), tarikat (ćudorednost) i dr. u trećem razredu: multeka (šerijatsko pravo), semaili -šerif (život i izreke Muhameda a.s.) i dr. Upravitelji Bihaćke medrese bili su: hafiz Hasan ef. Smajlović, Ibrahim ef. Pašalić, Sadik ef. Ribić.

Medresa je aktivno bila uključena u društveno-kulturni život Bihaća. U njenim prostorijama bile su organizirane brojne manifestacije, pa je tako muslimansko društvo „Gajret“ svake godine u njima organiziralo svoje akademije. Osim toga, u medresi je bio smještena kancelarija muftije i njegovog sekretara. Zahvaljujući činjenici da je bihaćka medresa bila poznata u cijeloj Bosanskoj Krajini i šire, često su je posjećivali turisti, kao i putnici-namjernici. Za razliku od drugih medresa u Bosni i Hercegovini bihaćka nije imala svoj imetak (vakuf). Njen rad i djelovanje  obilato su pomagali građani , posebno muslimanski vjernici. Nakon što je 1939. godine Ulema-medžlis  donijela zaključak da se uz medrese u Bosni i Hercegovini pristupi osnivanju ekonomija, to je učinjeno i  u Bihaću. Najzaslužniji za osnivanje i rad poljoprivrednog dobra pri bihaćkoj medresi bio je Sadik ef. Ribić. Osnovno značenje osnivanja ekonomije ogledalo se u tome što je ona uzdržavala rad medrese. Na ekonomiji su učenici radili tokom cijele godine sve vrste poslova neophodnih za obradu zemlje, uzgoj voća i žitarica. Kada je konačno bilo osigurano stabilno funkcioniranje medrese u Bihaću nastupio je Drugi svjetski rat. Od početka rata, 1941. godine, medresa je bila na udaru talijanske vojske, koja se uselila u zgradu i pritom uništila veliki dio materijalno-didaktičkih sredstava i inventara medrese. Školske 1941/1942. godine posljednji je put upisan prvi razred u medresi. Početkom 1943. godine nasta se iz zgrade medrese premješta u zgradu poljoprivrednog dobra koja se nalazila  u Bakšaišu -  Kalini. 

Tokom savezničkog bombardovanja Bihaća 1944. godine medresa je teško oštećena. Nakon završetka rata nove „narodne vlasti“ su donijele odluku da se medresa do kraja sruši. Na mjestu gdje je postojala bihaćka medresa izgrađena je filijala Narodne banke, kasnije poslovni objekat Službe društvenog knjigovodstva, a danas sjedište Tužilaštva Unsko-sanskog kantona. Imovina ekonomije bihaćke medrese je „ustupljena“ Gradskom narodnom odboru u Bihaću. Kasnije, 1955. godine je donesena odluka da nekretnina Niže okružne medrese u Bihaću kojoj je pripadalo 144 dunuma obradive zemlje u gruntovnim knjigama pređe na vakuf Fethije džamije.  

Tekst i slike pripremio: Pečenković Igor, dipl.ecc.hot.