Početak 20. stoljeća  u Bihaću obilježen je otvaranjem Gimnazije. Pokrenuta građanska incijativa za njezino otvaranje bila je prihvaćena od strane Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, te je 11. aprila  1911. godine donesena odluka o pokretanju rada Male gimnazije. Bila je to tada šesta škola takve vrste u Bosni i Hercegovini. U naredbi koju je objavila Zemaljska vlada od 22. aprila 1911. godine se kaže: „Otvoriće se u Bihaću, početkom školske godine 1911./12., 1. razred Male gimnazije, koja će se postepeno proširivati, dok će se tamošnja trgovačka škola u savezu s osnivanjem tog zavoda u jednakoj mjeri po razredima ukidati, tako da u spomenutoj školskoj godini neće više biti upisa u 1. razred Trgovačke škole kao ni u školskoj 1912./13. u drugi razred“. U prvi razred Bihaćke gimnazije   upisano je 109 učenika u dva odjeljenja. Po vjerskoj strukturi bilo je 57 učenika pravoslavne,  27 učenika islamske, 21 učenik katoličke i 4 učenika jevrejske vjeroispovijesti. Prvi direktor Gimnazije bio je Luka Zdunić, profesor njemačkog i srpsko-hrvatskog jezika. 

U početku, škola je bila smještena u samostanskoj zgradi časnih sestara, Klosteru, a potom je premještena u zgradu koja je danas sjedište Rektorata Univerziteta u Bihaću. Nastavnim planom i programom, u bihaćkoj Maloj gimnaziji, izučavani su predmeti: srpsko-hrvatski jezik, latinski jezik, njemački jezik, matematika, fizika, geografija, prirodopis, crtanje, krasopis i vjeronauka. Godine 1915. škola mijenja naziv u Velika gimnazija s promjenom četverogodišnjeg u osmogodišnje školovanje. Prve maturante Gimnazija je imala u školskoj 1918./1919. godini. Značajan doprinos razvoju, ali i ugledu bihaćke gimnazije, dao je pjesnik Oskar Davičo, koji je radio kao profesor francuskog jezika. To se osobito odnosi na razdoblje prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Gimnaziju u Bihaću pohađao je i poznati književnik Branko Ćopić.

Početkom rata, 1941. godine školu napušta značajan broj učenika i profesora. To je razdoblje kada vlast u Bihaću preuzima Nezavisna Država Hrvatska, a Bihać postaje sjedište Velike župe Krbava i Psat. Nakon pogibije profesora Ivana Vidovića koji je bio upravnik Državne realne gimnazije u Bihaću, tu dužnost krajem januara 1943. godine preuzeo je fra Bosiljko Ljevar, profesor latinskog jezika i katoličke vjeronauke. Nakon što su se njemački vojnici uselili u dosta devastiranu zgradu bihaćke Gimnazije, nastavni proces bio je nastavljen u zgradi bihaćke Medrese. Tu je gimnazija bila smještena sve dok bombardovanjem 1944. godine nije srušena bihaćka Medresa. U nastavi nisu  bili zastupljeni svi predmeti predviđeni nastavnim planom i programom zbog nedostatka nastavničkog kadra. U školskoj 1944./1944. godini nastavni proces u Gimnaziji često je obustavljan, prije svega zbog učestalih bombardiranja Bihaća od savezničkih snaga. 

Nakon završetka Drugog svjetskog rata nastupa novo razdoblje za Gimnaziju u Bihaću. Povećava se broj učenika pa se javlja potreba za većim školskim prostorom. Godine 1951. rad Gimnazije je premješten u zgradu Srednjoškolskog đačkog doma, a 1955. godine u školsku zgradu današnje Mješovite srednje škole u Bihaću. U to vrijeme službeni naziv gimnazije je Državna realna gimnazija u Bihaću, a od 1957. godine mijenja se u Gimnazija „Moša Pijade“. Daljnje povećanje broja učenika zahtijevalo je nove prostorne uvjete, u kojima bi se izvodio nastavni proces. Tako je sedamdesetih godina prošlog stoljeća rad Gimnazije premješten u montažni objekat tadašnje Učiteljske škole u kojoj je smještena i danas. 

Tokom posljednjeg rata 1992. – 1995. godine, Gimnazija u Bihaću gubi veliki broj učenika i profesora. Iz sigurnosnih razloga njen rad bio je premješten u zgradu nekadašnjeg Đačkog doma i Tehničke škole u Bihaću, gdje ostaje do kraja rata. Nakon toga Gimnazija se ponovo vraća u svoje predratne prostore, gdje obnovljena nastavlja s radom. 

Izvori: Stopama prošlosti Bišća  - Franjo Jurić